Za mnoge suvremene umjetnike koji se bave novim medijima slikanje uljem ( ili u najboljem slučaju akrilom ) na platnu danas najčešće predstavlja primjer „zastarjeloga“, „perceptivnoklasičnoga“ i „nesuvremenoga“ načina umjetničkoga izražavanja. Ipak! Pojavi se ponekad, u senzibilnih umjetnika (čak i najmlađe generacije) neka iskonska potreba za barem privremenim povratkom čistome slikarstvu. Za povratkom hedonizmu slikanja, raskoši boja, užitku povlačenja poteza kistom i uranjanja u platno. Pojavi se, možda nagonski i nesvjesno, potreba da se nakon kritičkih i angažiranih istupa realiziranih kroz objekte, instalacije, asamblaže, ili digitalne i elektronske medije, vrate, možda u jednoj fazi, radosti primarnoga i elementarnoga slikarskoga načina, u kojemu će boja kao fizička činjenica i potez kao gestualni zamah biti jedino važni. Taj „klasični“ slikarski čin - naizgled „korak unazad“, može međutim nekada biti neprocjenjivo važan, kao čin nepogrešive provjere i finoga - ponovnoga namještanja likovnoga okulara, koji gleda naprijed, koji sve otkriva i u kojemu se sve vidi.

Igor Pauška i Zdravka Ivandija autori su koji su u svojim najnovijim ciklusima odlučili, povratkom slikarstvu, provjeriti svoja uporišta. Oboje su inače predstavnici mlade, nadolazeće generacije umjetnika i premda se tek nalaze više-manje na počecima umjetničkih karijera, već imaju zacrtane svoje profesionalne putove. Igor Pauška tako je slikar koji se već afirmirao kao umjetnik čiji je medij svjetlo i on se svjetlom kao izražajnim elementom koristi ne samo u likovnoj, nego i u kazališnoj umjetnosti. Zdravka Ivandija, s druge strane, kiparica je koja voli raditi objekte i instalacije, a u kazalištu kostimografije i scenografije. U jednome trenutku ovo dvoje umjetnika, međutim, zejednički je osjetilo potrebu za „čistim slikarstvom“ i u nekome intermezzu svojega bavljenja multimedijom i elementima nove umjetničke prakse posegnulo za platnom, kistom i bojom. Tako je nastao ovaj njihov ciklus akrila/ulja na platnu, na kojima je glavni motiv i glavna tema boja - čista, čulna, sjajna, taktilna. Bez naracije, ali ipak kao odjek stanja duha i izrazemocija, ona se u oba ova slikarstva pojavljuje kao samostalna fizička realnost. Takva, ona je maksimalno slikarski izražajna - čulna, suptilna, zvučna, prostorna, ekspresivna, snažna i gibljiva, s promišljeno izbalansiranim zasićenjima i začudno transparentnim uslojenjima, s površinskim napetostima i dubinskim pulsacijama, sa svjetlosnim isijavanjima i energetskim zračenjima. Naglaskom na velikim poljima neodređenih rubova, ona je u jednoga autora tretirana na način „slikarstva obojenoga polja“, dok u drugoga autora svojim strukturama obojenih ploha podsjeća na „hard-edge“ slikarstvo. I u jednome i u drugome slučaju, međutim, ona privlači i okružuje gledatelja, snažno ga uvlačeći u svoj magični krug.

Ljubav Igora Pauške prema boji obojena je u njegovim dosadašnjim radovima svjetlošću neonskih i fluo-cijevi i po tim svojim svjetlosnim instalacijama on je već znan ne samo na hrvatskoj, nego i na međunarodnoj likovnoj sceni. Sada, ovdje, „ugasio“ je on tu vanjsku svjetlost i pustio boju da svjetlost isijava iz sebe same. Iz prirode svoga medija. Izvlačeći iz boje istodobno zasićene, kontrastne, sučeljavajuće, sočne i pastozne ali i nekako uslojeno prosijavajuće i prozirno titrave, doživljaj rasvijetljenosti i doživljaj prostornosti, kao i dinamičnoga vizualnoga kretanja. Nema na ovim slikama druge priče osim boje, koju autor u tragu „slikarstva obojenoga polja“, a likovnim rječnikom lirske apstrakcije i gestualne ekspresije, vehementnim potezima gradeći kolorističke pačetvorine, širi platnom, pa preko platna u prostor, prema gledatelju, puneći njegove senzore toliko snažnim vizualnim senzacijama da one postaju gotovo taktilne. Dojam je kako je sve tu pod nabojem - nabojem energije, koji emanira ponajprije boja u svom pročišćenom, elementarnom stanju, puna optičkoga isijavanja i unutarnjih vibracija, zvonkih i sjajnih kolorističkih suzvučja, ali i izbalansiranih i neobično rafiniranih tonskih svjetlosnih nijansi. Emanira ga isto tako i materija iz svoje opipljive gustoće, ali i iz svojih razrijeđenja, šaljući tako jednom poruku o težini, glasnoći i čulnosti, a drugi put o svježini, prostornosti i tišini.

Zdravka Ivandija u ovome ciklusu vidno uživa u povratku na primarno slikanje. Uživa u uranjanju u boju u samu njezinu materiju, upuštajući se tako, kao kiparica, u vječno uzbudljivu pikturalnu pustolovinu i u izazov istraživanja unutar slikarstva u kojemu vladaju čiste kolorističke zakonitosti. Slikarstva u kojemu se osjeća oslobođeno, pročišćeno i nekako stopljeno s bojom, prema kojoj ima (ipak!) drukčiji odnos nego Igor Pauška. Jer premda su oboje krenuli od sličnih ideja i započeli s bojom kao primarnom materijom i tvari, njihova platna u konačnici pokazuju različitost autorskoga postupka i procesa rada. Tako kod Zdravke Ivandije boja ne funkcionira kao „obojeno polje“, nego se prisjeća „hard-edge“ slikarstva, pa gradi forme i učvršćuje se unutar nekih definiranih oblika, u kojima se napinje, buja i koje dinamizira. Te Zdravkine kolorističke forme - zaobljene i pokrenute, djeluju tektonično, gotovo skulpturalno i ispunjaju prostor slike kompaktnim i čvrstim kompozicijskim strukturama. Dojam najposlije može biti dvojak: jednom opipljive voluminoznosti, a drugi put, zbog slikanja u slojevima, a zatim prosijavanja boje ispod boje, prozračne svježine i transparentnosti.

Višnja Slavica Gabout